Filmovi o doktoru Džekilu i gospodinu Hajdu:

Džon Berimor (John Barrymore) glumio je u prvoj verziji priče o Džekilu-Hajdu, u nemom filmu po imenu Dr. Jekyll and Mr. Hyde (1920), inspirisanom pričom Roberta Luisa Stivensona (Robert Louis Stevenson) o doktoru-naučniku čija zla strana izlazi na površinu pod dejstvom magične formule.

Kasnije je snimljeno mnogo rimejk ostvarenja ovog filma, ali dve najznačajnije verzije bile su: sa Fredrikom Marčom (Fredric March) koji je dobio oskara za ulogu transformisanog zlog naučnika, u režiji Rubena Mamulijena (Rouben Mamoulian) i prvoj tonskoj verziji Dr. Jekyll and Mr. Hyde (1932), sa Fredrikom Marčom (Fredric March) u naslovnoj ulozi i Mirijam Hopkins (Miriam Hopkins) u ulozi droljaste londonske kelnerice Ajvi, kao i film Viktora Fleminga (Victor Fleming) u produkciji MGM (koji je dobio Oskara) Dr. Jekyll and Mr. Hyde (1941), sa Spenserom Trejsijem (Spencer Tracy) u glavnoj ulozi i Ingrid Bergman u ulozi poročne prostitutke.

[U psiho-seksualnom trileru Mary Reilly (1995), Džulija Roberts (Julia Roberts) glumila je nevinu služavku ozloglašenog doktora Džekila donevši novu perspektivu.]

 

Pojavljivanje horor klasika tridesetih: Studio Univerzal

Glumac Konrad Fajt (Conrad Veidt) i nemački ekspresionistički režiser Pol Leni (Paul Leni) bili su regrutovani od strane šefa Univerzala Karla Lemla (Carl Laemmle) sredinom dvadesetih. Pol Leni (Paul Leni) je već bio poznat u svojoj domovini po jezivim horor klasicima Backstairs (1921) and Waxworks (1924).

           Poster za film "Waxwork" iz 1924.godine

Posle preseljenja u Holivud, Leni je režirao The Cat and the Canary (1927), proizašao iz scenske melodrame iz 1922. godine. Značaj tog filma ogleda se u tome što se smatra prvim gotskim horor filmom sa opsednutom kućom.

Fajt (Veidt) je glumio uvek nasmejanu, grotesknu karnevalsku nakazu po imenu Gvinplejn u Lenijevom narednom filmu za Univerzal, The Man Who Laughs (1927), veličanstvenoj romantičnoj melodrami.

 

Početkom tridesetih, horor je ušao u njegovu klasičnu fazu u Holivudu – eru pravog Drakule i Frankenštajna, sa filmovima koji su pozajmljeni od njihovih nemačkih ekspresionističkih korena. Studio je koristio morbidne priče o evropskim vampirima i nemrtvim aristokratama, ludim naučnicima i nevidljivim ljudima i stvorio neke od najoriginalnijih stvorenja i čudovišta ikad vidjena na ekranu. Studio Univerzal je bio najpoznatiji po čistim horor filmovima tridesetih i četrdesetih godina, slavnim horor likovima: Frankenštajnu, Drakuli, Mumiji, Nevidljivom čoveku i Vukodlaku kao i pravim horor glumačkim zvezdama madjarskom matine idolu Beli Lugošiju (Bela Lugosi) i Borisu Karlofu (Boris Karloff).

Filmovi o Drakuli:

Po Ginisovoj knjizi rekorda, lik koji se najčešće pojavljivao u horor filmovima je Drakula, sa preko 160 pojavljivanja (brojeno do danas). U režiji Toda Brauninga (Tod Browning), Studio Univerzal je producirao filmsku verziju Lugošijevog  brodvejskog scenskog uspeha o krvožednom pretećem vampiru nazvan Dracula (1931), snimljenu početkom godine.

[Lon Čejni stariji (Lon Chaney, Sr.) bio je jedan od mnogih kandidata za glavnu ulogu, ali je umro 1930. godine.] Atmosferska, komercijalno uspešna filmska adaptacija Brem Stokerove (Bram Stoker) novele igrala se strahovima od seksualnosti, krvi i nejasnog perioda izmedju života i smrti. Glas sa teškim akcentom i gluma madjarskog glumca Bele Lugošija (Bela Lugosi) njegove najčuvenije uloge 500 godina starog vampire bila je elegantna, ljupka, egzotična i sjajna i plašila publiku dok bi nemrtvi zločinac hipnotisao svoje žrtve predatorskim pogledom.

  • [Španska verzija u režiji Džordža Melforda (George Melford) koja je izgledala impresivno, u mestu Brauning bila je snimana istovremeno na istim mestima noću ali sa različitom glumačkom podelom i ekipom [(Karlos Viljarias (Carlos Villarías) zamenio je Lugošija i sa Eduardom Arozamenom (Eduardo Arozamena) kao Van Helsingom i provokativno odevenim glumicama Lupitom Tovar (Lupita Tovar) u ulozi Eve (Mine) i Karmen Gerero (Carmen Guerrero) u ulozi Lucije.]
  • [U horor komediji režisera Tima Bartona (Tim Burton) Ed Wood (1994), Martin Landau dobio je Oskara za sporednu ulogu, za ulogu stare horor zvezde Bele Lugošija, morfijumskog zavisnika i prijatelja jednog od najlošijih holivudskih režisera.]

Iste godine, prikazan je sanovan, atmosferski, prvobitni horor film Vampyr (1931) danskog pisca i režisera Karla Tiodor Drajera (Carl Theodor Dreyer).

Uznemirujući film, Drajerovo prvo tonsko delo bilo je labavo bazirano na zbirci horor priča In a Glass Darkly (1972) koju je napisao Šeriden L Fani (Sheridan Le Fanu). Alternativno je naslovljen kao The Strange Adventure of David Gray – priča  o čoveku po imenu Džulijen Vest u zabačenoj seoskoj krčmi koji se polako uverava da ga okružuju vampiri i koji sanja sopstvenu smrt i sahranu. I film Frica Langa (Fritz Lang) M (1931) predstavio je zastrašujuće zločinački, devijantni lik decoubice baziran na stvarnom životu ozloglašenog serijskog ubice Pitera Kurtena – Dizeldorfskog vampira (glumio ga je Peter Lorre u svom hipnotizirajućem debiju).

 

Originalni film o Frankenštajnu:

Posle prvog filma o Drakuli, ubrzo je konačno usledila kombinacija naučne fantastike i gotskog horora u trileru o ludom doktoru. Ovaj filmski horor-klasik o čudovištu Frankenstein (1931) – bio je Džejms Vejlova (James Whale) adaptacija novele koju je napisala Meri Šeli (Mary Shelley) o doktoru Henriju Frankenštajnu sa nepoznatim glumcem Borisom Karlofom (Boris Karloff). Kockasto čelo i  elektrode koje vire iz vrata i Karlofova oštra gluma Čudovišta dala je ličnost izgnanom, neshvaćenom liku kloparavog i teturavog hoda.

 

Ciklus filmova o vukodlaku:

Osim pribegavanja horor likovima iz postojeće literature kao što su Frankenštajn, Drakula, doktor Džekil i gospodin Hajd ili Nevidljivi čovek, Universal je stvorio i novo i originalno stvorenje u dva filma – vukodlaka – poslednjeg od njihovih sjajnih originalnih horor likova. Prvi američki film o vukodlaku bio je dobro odradjeni film Stjuarta Vokera (Stuart Walker) The Werewolf of London (1935) sa Henrijem Halom (Henry Hull) u ulozi doktora Glendona – naučnika koga zadesi “vučje prokletstvo”.

Drugi, lik Vukodlaka bio je u sjajnom filmu B-produkcije The Wolf Man (1941) koji je režirao Džordž Vagner (George Waggner) sa Lonom Čejnijem mladjim (Lon Chaney, Jr.) u svom prvom pojavljivanju na filmu u ulozi prokletog Lerija Talbota – njegovoj najpoznatijoj ulozi. Scena transformacije čoveka u vuka uključujući komplikovanu kozmetičku i šminkersku veštinu bila je upadljivo realistična. [Šminkeri su koristili dlaku od jaka i gumenu njušku.]

 

Na nesreću, uloga Vukodlaka beznadežno je odredila Čejnija mladjeg do kraja života. Bio je primoran da glumi u seriji veoma loših nastavaka udružen sa ostalim Univerzalovim horor zvezdama u filmovima B-produkcije uključujući Frankenstein Meets the Wolfman (1943),

i u dva filma koja su dodala Drakulu ovoj mešavini:

  • House of Frankenstein (1944) (prvim zajedničkim all-star filmom sa Glenom Strejndžom (Glenn Strange) kao Frankenštajnom, Džonom Karadinom (John Carradine) kao grofom Drakulom, Borisom Karlofom (Boris Karloff) u ulozi ludog naučnika i Lonom Čejnijem mladjim koji je glumio Vukodlaka.)

  • House of Dracula (1945) – neposrednim nastavkom filma House of Frankenstein (1944) ponovo sa Lonom Čejnijem mladjim u ulozi Vukodlaka i Džonom Karadinom u roli Drakule.

Najveće poniženje Čejni mladji doživeo je u Univerzalovoj komediji Abbott and Costello Meet Frankenstein (1948) sa dva komičara.

To je bio dokaz da klasični horor filmovi počinju da izlaze iz mode posle pravih strahota koje je doneo II svetski rat i Univerzal je pokušavao da proizvede sve više i više nastavaka. Još jedan film o vukodlacima koji nije imao veze sa prethodnima bio je She-Wolf of London (1946) sa Džun Lokart (June Lockart) u ulozi Filis Alenbaj nevine mlade devojke u Londonu navedene da skrivi jeziva ubistva.

Nastaviće se...

Napomena:

Ovaj sjajan tekst koji pruža detaljan uvod u istorijat snimanja horor filmova pronašao sam na sajtu www.filmsite.org i predstaviću ga u više delova. Ovaj opširan tekst sam sam preveo sa engleskog tako da je moguće da ima i nekih grešaka Embarassed