Kao što sam već pomenuo ovde, Shimizu je nakon uspeha koja su u Japanu doživela njegova dva direct-to-video filma, dobio priliku da priču o kletvi koja nastaje kada neko u stanju teške razjarenosti i besa ubije svoje bližnje, prikaže i na velikom platnu. Iz tog razloga, nekako je nejasno da li je "Ju-on: The Grudge" rimejk ili pak nastavak u "Ju-on" franšizi. Naime, radnja je potpuno iste osnove kao u prethodnim direct-to-video filmovima: "Misteriozni i osvetoljubivi duhovi progone svakoga ko se usudi da kroči u kuću koju opsedaju."
 
Sem toga, Shimizu ne odstupa od svog stila i jedina razlika je u likovima koji su za priču sporedni, a to su oni likovi koji naprave tako kardinalnu grešku i dođu u kontakt sa duhovima porodice Saeki. Režiser i ovde u prikazu njihovih sudbina prepliće prošlost, sadašnjost, pa čak na neki način i budućnost, što je po meni najveći minus filma, ali opet nekako prihvatljiv, jer odudara od holivudskog stila.
 
Iako je "Ju-on: The Grudge" produkcijski pomak, u odnosu na "Ju-on" i "Ju-on 2", moram priznati da nije ostavio toliko dobar utisak na mene poput "Ju-on"-a. Razlog je svakako taj što je principijelno priča ista i film ne donosi ništa novo u odnosu na pomenuti original. Jeste, i ovo ostvarenje ima nepodnošljivo jezivu Kayako, malog Toshia, legendarnu scenu silaska niz stepenice, grozomorni zvuk koji se često ispuštaju ovi duhovi, ali jednostavno sve je to već viđeno u prethodnim filmovima. No, to ne znači da mi se nije dopao, čak bih rekao da je ovo postala jedna od mojih omiljenijih horor franšiza. 
 
Za kraj ću pomenuti i samo jednu triviju, a to su dve preslatke, sexy Japanke koje glume u filmu: Misaki Itô i Megumi Okina.