Dvanaest godina posle debitovanja naslovom "Last House on the Left", snimanja kultnog "The Hills Have Eyes" i nekoliko sasvim prosečnih filmova poput "Deadly Blessing", "Swamp Thing" i "Stranger in Our House", Wes Craven je 1984. napisao scenario i režirao klasik horor žanra "A Nightmare on Elm Street". Zanimljivo je da je Craven inspiraciju pronašao u seriji novinskih članaka o izbeglicama iz Kambodže, Crvenim Kmerima koji su u SAD umirali u toku sna - poor bastards su bolovali od tzv. Brugada sindroma ili Iznenadnog neočekivanog smrtonosnog sindroma, čestog srčanog oboljenja u Tajlandu i Laosu.

 

Craven je u toj neobičnoj priči video ideju za svoj horor film u kome će se preplitati san i java i nastao je "A Nightmare on Elm Street", remek-delo žanra koje je pokrenulo pravu franšizu te je snimljena gomila nastavaka, rimejk, čak i crossover sa drugom franšizom, "Friday the 13th". Cravenov scenario je vrlo zanimljiv i prati, kako je to Carpenter u "Halloween"-u propisao, grupicu tinejdžera, uglavnom napaljenih koji iznenada počinju da sanjaju snove u kojima ih proganja okrutni i unakaženi ubica po imenu Freddy Krueger, koji na jednoj od šaka nosi rukavicu sa sečivima. Ovim klincima nije jasno zašto su na meti Kruegera, dok ne saznaju surovu istinu da iza njegove smrti stoje njihovi roditelji i da je vreme za Freddyjevu osvetu.

 

Kada sam bio klinac, a to je kao što stoji u opisu bloga bilo vreme kada sam bio veoma plašljiv i izbegavao horor filmove u širokom luku, ovaj film je pratila fama, a starije društvo iz kraja ložilo nas je dodatno pričom o jednom od najstrašnijih filmova ikada od koga su ljudi po amričkim bioskopima čak i umirali, naravno od straha. Zbog toga sam ga dugo izbegavao, a negde u kasnim tinejdžerskim godinama konačno gledao i iščuđavao se njihovim lažima. Šta više, bio mi je na trenutke komičan film. I sada je opet prošlo dosta vremena dok se "A Nightmare on Elm Street" našao na mom repriznom repertoaru i posle ovog poslednjeg gledanja smatram da zaista zaslužuje status koji nosi. Ovo je prosto i narodski rečeno - filmčina! 

 

Craven je imao dosta slab budžet, scenario koji je na nekoliko mesta problematičan na šta je uticao producent, ali isreću i znanje da ipak stvori upečatljiv i film za pamćenje. Iako skromnog budžeta, specijalni efekti su fantastični i što je najvažnije, a to priznanje film je dobio i od kritičara i od istoričara filma, prelaz između sna i jave je neverovatno uspešno izveden i to je najveći kvalitet ovog dela. Sem toga, režija je naravno prvoligaška, glumačka postava pun pogodak, naročito Heather Langenkamp u ulozi Nancy, a na više mesta ima prejebenih scena koje su obeležile žanr za sva vremena (smrti Tine Gray i Glena Lantza su vrh vrhova, scena Nancy u kadi, prvi Nancyn san u kom se pojavljuje Krueger, ma većina scena su sjajne i što je bitno vrlo često se smenjuju ove nezaboravne sekvence). 

 

Realno, o ovakvim filmovima ne treba mnogo trućati, već im treba često davati šansu i uživati u njihovoj jednostavnoj genijalnosti. Ako nekog zanima opširniji osvrt na ovaj klasik, obavezno preporučujem ovaj link na kome Dejan Ognjanović detaljno iznosi mišljenje zašto je ovo remek-delo. 

 

I da, za kraj još jedna zanimljivost. Glavnog negativca Freddy Kruegera svi znaju, a inspiracija za njega bio je istoimeni školski siledžija koji je kao dete maltretirao i terorisao Wesa Cravena. Koliki je uticaj na Cravena imalo to siledžijstvo, treba reći da je i u svom prvom filmu "Last House on the Left" glavnog negativca nazvao skraćenim imenom Krug.