“Kako to sreća izabere, poslali su me da se priključim jedinici koja je snimala film, u produkciji i režiji Roberta Flahertyja. Sada, on je bio neka vrsta mog idola, pa sam odlučio da mu se poverim. Otišao sam kod tog džina, Irca i rekao ‘vidite, moram nešto da Vam kažem, ja sam glumac a ne kamerman. Ali sam mu isto rekao da mislim da ću moći da se snadjem. I čini mi se da mu se svidela moja iskrenost umesto da sam pokušao da isfoliram svoj rad na tome i on me je zadržao.”
“Kada sam napustio vojsku, moj drugar koji je bio sa mnom u vodu, predložio mi je da udjemo zajedno u biznis. Tako smo osnovali kompaniju koja je snimala dokumentarne filmove. Snimili smo brojne dokumentarce tokom narednih godina, za State Department, za Fordovu fabriku automobila i slično, i osvojili smo i neke nagrade. Zatim sam snimio film za “International Ladies Garment Workers Union” po imenu “These Hands”. Film je bio povodom 50-ogodišnjice društva i bio je dovoljno dobar da bi se našao u bioskopima a imao je i veoma dobre reakcije. Čak sam nominovan za Oskara što me je dovelo u centar pažnje Holivuda. Universal mi je ponudio ugovor režisera i počeo sam da radim za njih 1950. godine.”
“Prvi film koji sam režirao za njih, bio je “Girls in the Night”. Prvobitno je nazvan “Night Flowers”, ali su mu posle dali taj eksploatacioni naziv koji mi se nije svideo. To je pojeftinilo film, bar ja tako mislim. Bio je to prilično dobar film o straćarama Njujorka i deci koja živi u njima. Solidno je prošao pa su počeli da mi daju da snimam vesterne. Radio sam za Universal preko 7 godina i to na svim mogućim vrstama filmova. U to vreme počeo sam da snimam filmove naučno-fantastične tematike. Počelo je sa “It Came From Outer Space” zbog toga što je Universal otkupio istoimenu priču Raya Bradburyja. Mislili su da se ona može uspešno adaptirati u 3D film. 3D tehnologija se upravo pojavila i Warner brothers su snimili film po imenu “The House of Wax”, koji je ubrzano snimljen, s ciljem da baca predmete na ljude u 3D. Tako me je Universal angažovao i ispalo je prilično dobro.”
“I dakle, od tada sam snimio sve njihove naučno-fantastične filmove i što sam više radio ovih filmova, više sam uživao jer mi se studio nije mešao u posao. U to vreme niko nije bio ekspert u snimanju SF filmova pa sam ja tvrdio da sam taj. Naravno da to nisam bio, ali to studio nije znao pa se nikada nisu raspravljali sa mnom, bez obzira šta sam snimao! U mnogim mojim SF filmovima, pokušao sam da stvorim atmosferu zbog toga što sam mislio da ako snimate izmišljeni film, film u kom tražite od publike da poveruje u bizarne stvari, morate da ich naterate da poveruju. To ne možete učiniti samo pričom ili glumcima, morate da stvorite atmosferu tokom snimanja u kojoj će kredibilitet publike biti doveden do te tačke kada će sebi reći: “To je nemoguće!”
“Creature From the Black Lagoon” iz 1954. godine bio je nastavak visokih standarda koje je postavio prethodni film, vrhunac filma je scena kada devojka koju je igrala Julie Adams, odlazi na plivanje u lagunu i kada vidimo čudovište koje je posmatra odozdo. Privučeno njenim gracioznim pokretima, ona nije svesna njegovog prisustva, osim što joj nakratko dotakne noge na kraju njenog kupanja. Pre nego što se razvije njihov odnos, jedan od ljudi sa broda joj zapoveda da izadje iz vode. Tek tada, kada se ona vrati na brod, voda se uzburka iznenada sa velikom silom, otkrivajući da je nešto neverovatno moćno sakriveno duboko pod površinom.
1955. godine usledio je nastavak «Revenge of the Creature”, u kom je čudovište uhvaćeno i odneto u Marineland na Floridi. Iste godine Arnold je snimio jedan od onih filmova o džinovskom čudovištu koje je oslobodjeno i koje se penje na zgradu, koji su bili jako popularni u to vreme, ali je njegov doprinos žanru bio daleko veći od ostalih. “Tarantula” iz 1956. godine, ponovo je smešten u pustinju, zasnivao se na atmosferi opasnosti koliku je i stvarao ogromni pauk koji je jurišao preko brda (uznemirijuće čak i samo ako zamislite tu scenu).Pauk se takodje pojavio i u filmu koji mnogi smatraju Arnoldovim remek-delom “The Incredible Shrinking Man” iz 1957. godine. Zasnovan na noveli Richarda Mathesona, koji je takodje napisao scenario, bavio se sudbinom Scotta Careyja (igrao ga je Grant Williams), koji je zbog prevelike doze zračenja koja je prouzrokovala mnogo problema u SF filmovima pedesetih, počeo da se smanjuje sve dok njegov poznati svet ne dobije košmarne dimenzije. Na kraju filma, on potpuno iščezava što je bilo prilično neuobičajeno, jer je u mnogim filmovima tog tipa i iz te ere postojao protivotrov koji bi pronašli u poslednjem trenutku.
“Zapravo, iako su moji SF filmovi tehnički pripadali ‘B’ produkciji, imali su relativno vioke budžete za to vreme. Potrošili bismo 7 ili 8 stotina hiljada dolarašto je bilo puno novca za film pedesetih. To je i činilo razliku izmedju naših SF filmova i mnogih koji su sledili kao što su napr. oni koje je snimio studio ‘American International Pictures’ kao i japanski filmovi. Oni su samo iscrpljivali tržište bez pokušaja da naprave nešto maštovito. Ali naš budžet je bio prilično dobar. To nije bio budžet koji bi dali napr. za film Lane Turner, ali bio je iznad proseka za filmove ‘B’ produkcije.
“Nikada nisam moje filmove smatrao hororima. Ja bih film koji je snimio Warhol “Frankenstein” nazvao hororom. Nisam ga pogledao niti imam želju da ga odgledam. Ne nalazim draž u gledanju nečijih creva na ekranu. Isto važi i za „The Exorcist“, koji sam gledao. Smatram da je taj film imao sjajne specijalne efekte ali sam ga ipak mrzeo. Odbila me je njegova vulgarnost i njen pornografski kvalitet. Rekao sam režiseru: ‚Ja to ne bih mogao.’ Ne bih mogao da nateram četrnaestogodišnjakinju da prodje kroz takve bestijalne stvari kroz koje je prošla Linda Blair. Znam da su koristili dublere za neke od najgorih delova ali terati dete da izgovori onako grozne reči? Ne. Ali mislim da je Mercedes McCambridge uradila senzacionalan posao kada je u pitanju glas djavola i ja sam rekao da su specijalni efekti bili odlični. Trebalo je da dobiju Oskara za specijalne efekte.
Arnold je bio aktivan u filmskoj industriji iako nije snimio nijedan SF/horor film od pedesetih godina. Kasnije se bavio TV produkcijom ali se nakon toga vratio snimanju filmova. „Bio sam izvršni producent serije „It Takes a Thief“ sa Robertom Wagnerom. Sada imam sopstvenu kompaniju za snimanje filmova. Umoran sam od posla sa televizijom, jer je to previše teškog posla sa veoma malo umetničke satisfakcije. Novac je dobar, ali isto je kao i da radite u fabrici kobasica. Sa mojom kompanijom imam mogućnost da snimim tri filma i voleo bih da jedan od njjih bude naučno-fantastični. Želim priče u kojima mogu da kreiram dobru atmosferu, ali mnoge SF priče su kao tehnički manuali. Pokušavam da nagovorim Richarda Mathesona da mi ponovo napiše jednu priču, jer n je izvanredan pisac. Možda ćemo saradjivati i videćemo da smislimo odgovarajuću priču. Ali to je budućnost, ako moje zdravlje dotle potraje ili ako ja to doživim. Imam mnoge planove, samo se nadam da ću imati dovoljno vremena da ih realizujem.” Umro je 17. marta 1992. godine u Los Andjelesu.
Tekst napisao:JOHN BROSNAN, iz knjige “The Horror People”
Prevod: hororfilmovi.blog.rs