Kao što sam napomenuo u prošlom blogu, naredni osvrti biće posvećeni horor filmovima koji su doživeli procvat u poslednjoj dekadi u kinematografiji skandinavskih zemalja. Nakon ranije odgledanih filmova "Vikaren (2007)", "Låt den rätte komma in (2008)", "Sauna (2008)", "Død snø (2009)", zatim "Skjult (2009)" i "Fritt Vilt (2006)", na red je došao još jedan film Påla Øiea - "Villmark" (u bukvalnom prevodu "Divljina" ili "Pustinja").

 

Øie je ovaj film snimio 6 godina pre filma "Skjult", a još tada je sarađivao sa dva glumca iz tog filma: Markom Kanicem i odličnim Kristofferom Jonerom koji je za ulogu Lassea nominovan za najboljeg glumca i to za najvažnije priznanje u norveškoj kinematografiji - nagradu Amanda.

 

Radnja filma se vrti oko malobrojne TV ekipe koja odlazi u prirodu, u zabačenu vikendicu kako bi provela 4 dana bez civilizacijskih tekovina kao što su TV, mobilni telefoni, računari, ali i bez cigareta i hrane. Vođa ekipe, a ujedno i bogati gazda, ovim poduhvatom želi da ojača tim sa kojim sarađuje, međutim kada u obližnjem jezeru pronađu mrtvu ženu, međusobni odnosi se pogoršavaju i TV ekipa puca po šavovima. Despotski odnos gazde prema ostalim članovima ekipe i ucenjivanje karijerom dodatno pogoršavaju situaciju. A tagline filma lepo glasi "Trebalo je da se drže što dalje od jezera".

 

Pošto sam odgledao oba filma ovog reditelja, stekao sam utisak da se drži svog zacrtanog pravca i da veoma voli da zamrsi radnju i misterijom je zakomplikuje. Ipak, "Villmark" je daleko lakši za gledanje od "Skjulta". Ono što posebno impresionira u ovom filmu je ambijent i spooky atmosfera koja iz njega proističe. Ovde se radnja odvija u norveškoj divljini što je iskorišćeno na pravi način i u kombinaciji sa pretežno odličnim scenariom, Pål Øie je snimio jako dobar film koga je samo, ka putu remek dela, stopirala završnica i traljavo objašnjenje. Tu sam se baš neprijatno iznenadio, u stvari razočarao.

 

Do samog kraja, film je vrlo zanimljiv, dosta napete atmosfere i na visokom nivou kada su u pitanju glumci, a naravno prednjači pomenuti Kristoffer Joner, ali i Bjørn Floberg u ulozi čudnog gazde. Iako traljave završnice, film preporučujem za gledanje.